Mama student | Još samo diploma,… a što onda?

Sjećam se te navale energije zbog spoznaje da sve ispite polažem i sve projekte planiram i crtam zbog jedne malene divlje djevojčice odmah ispod mog srca. Toliko sam bila ponosna na sebe kako sam sve izdržala i kako je gotovo jer sada SAMO trebam roditi.

Kada je Julia došla na pameti mi nikako nije bio fakultet dok nisam saznala da moja struka nema više neku svijetlu budućnost jer su ovlašteni krajobrazni arhitekti izostavljeni iz članstva u Komori arhitekata, u prijevodu – imamo zabranu da obavljamo licencirane poslove projektiranja na području gradnje. Divno, zar ne? Vlastita država ti prvo kaže da imaš priliku školovati se za predivnu struku koja je vrlo OČITO potrebna, a onda ti kaže da zapravo ne vrijediš ništa i da nisi potreban, ali i dalje ti govori da se možeš školovati – uzalud. Da nemam dijete možda bi ovu vijest prihvatila s nešto manje brige, ali ovako često navečer legnem i pitam se hoću li ikada raditi u struci koju volim i od nje pridonositi ili ću morati grebati i tražiti “svoje mjesto” negdje sasvim drugdje?

Imam još 7 mjeseci da uživam u svom predivnom domu s mužem i kćeri, a onda sam ponovo student koji istražuje za svoju diplomu. Ne znam stvara li mi već sada veći stres to što ja krećem nazad na fakultet ili Julia u vrtić. Toliko me strah da će mi trebati jako dugo da se ponovo “ufuram” u sve što moja struka zahtjeva. Pa kako ću balansirati obaveze koje ću imati kroz dan? I dijete i vrtić i fakultet i kuhanje i blog i posao i spremanje i čišćenje i edukacije i praksa i Davor i dućan i,… Mogla bi ovako još dugo nizati, ali mislim da ste shvatili poantu. Ništa me ne tješi manje nego kada mi netko kaže: “Pa kako ja radim i na poslu i sa strane i imam ih dvoje i sve stignem?”, ne znam,… možda jer si zbilja supermama? Vjerujem da ću se uspjeti organizirati već nekako kao i bezbroj puta do sada, samo bi voljela da Julia nekako u svemu tome ne ispašta.

Djeca su velika motivacija i mislim da ću upravo zbog nje biti hrabrija i odvažnija kod obavljanja svega što me čeka samo je velika demotivacija što sam svjesna da idem po diplomu od koje možda neću imati ništa, a već znam koliko je potrebno uložiti i živaca i snage za moju struku.

Svjesna sam ovog sadašnjeg trenutka dok tipkam ovo. Davor je vani s Julijom i ja ponovo u panici promišljam i vrtim što bi bilo kad bi bilo? Zamišljam kako ću se sjetiti ovog trenutka kada ću završiti fakultet i reći si – vidiš da možeš!

Nadam se da će tako i biti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *