Iz života | O kišnom danu i plavim cipelicama na čičak

“Kuda si krenula?”

“Idem malo prošetati, mama. Mogu? Samo malo tu po parku gdje me vidiš.”

“Baš se naoblačilo, kiša će sigurno.”

Sjećam se koliko sam dugo sjedila ispred svog velikog prozora koji je gledao na park i razmišljala. O čemu to može dijete od možda 5 ili 6 godina razmišljati? Puno toga. Vrtila sam po glavi svaki put kada sam imala priliku napraviti nešto novo ili jako zabavno – i nisam. Nisam se igrala skrivača jer sam se previše bojala skrivati bilo gdje izvan parka, nisam probala kolač koji je susjeda donijela u park jer sam morala na ručak, a bio je od čokolade – moj najdraži, nisam se usudila ni trčati preko trave onaj jedan dan jer je bilo puno blata, a toliko sam to htjela.

Sjedila sam i gledala kako nailaze oblaci. Zamišljala sam se kako stojim usred tog parka i kako mi prva kap kiše pada na obraz. Zašto to samo zamišljam? Zašto ne izađem van i ne doživim to? Oblaci su tu, vjetar već nosi lišće i u parku više nikoga nema. Zašto sjedim tu? Možda kada bi kao Dorothy lupila tri puta petama pa da se stvorim tamo? Ali Dorothy se vraćala doma,… Jesam li ja doma? Što je to dom? Kako ću znati? Volim biti ovdje, ali još više volim biti tamo. Sjećam se ovih misli toliko jasno.

“Izađi van već jednom!”, prekinula sam niz pitanja u svojoj glavi.

Sjela sam na pod sobe i krenula oblačiti svoje najdraže plave cipelice na čičak. Mama je provirivala svako malo iz kuhinje i zabrinuto gledala. Nije shvaćala koliko je razmišljanja i premišljanja stajalo iza te moje odluke. Nije ni mogla znati da je to bio prijelomni trenutak za mene. Izašla sam iz stana i već sam se osjećala nekako slobodnije i sretnije jer evo, idem prema svom cilju, ispunit ću svoju želju. Točno se sjećam kako sam si rekla da moram prestati razmišljati jer je nebo već crno i vjetar baš lijepo puše, propustiti ću prvu kap! Prošla sam kroz prolaz koji spaja zgrade i ušla u park. Predivan osjećaj koji sam tada imala,… vodim se njime i dan danas. Hodala sam prema mjestu gdje sam se zamislila i stala. Zažmirila sam sam i dignula glavu. Nakon nekog vremena osjetila sam jednu kap na svojem licu, a onda i još jednu. Sa svakom kapi činilo mi se kao da je sve odjednom jasno. Tu sam! Stojim baš tu i vidim i osjećam daleko više nego što sam zamišljala. Pogledala sam u svoje plave cipelice i lupila tri puta petama da potvrdim – doma sam.

“Ivana! Idemo, kiša pada!”, pozvala me mama dok je hodala prema meni sa drugog kraja parka.

Nije ni znala da će mi jednoga dana ova mala odluka značiti sve. Odlučila sam svjesno učiniti nešto što dugo želim i osjećala sam se kao da je sve baš kako treba biti. Za jedno dijete, mislim da je ova dilema i konačna odluka bila velika stvar.

Sjetim se ovog događaja svaki put kada sam pred nekom odlukom i kada dugo odgađam neke stvari. Toliko je oslobađajuće kada kreneš prema ostvarenju svojih snova jer što ti zapravo stoji na putu? Ti sam.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *