Uzemljenje | Zemlja na mojim rukama i stopalima

U par svojih blog post-ova već sam spominjala negativne ione koji pozitivnu utječu na nas. Znate li onaj osjećaj kada hodate uz more, rijeku ili jezero? Kada šećete šumom ili još bolje, šumom nakon kiše? Za taj opuštajući osjećaj zaslužni su upravo negativni ioni koji omogućuju dotok kisika u krv, smanjuju umor i stres. Skinete li cipele i čarape i stanete li bosim nogama na zemlju, vaše tijelo će poput spužve upijati negativne ione iz zemlje. U današnje vrijeme neki ljudi gotovo nikada nisu stali bosim nogama na zemlju što dovodi do elektromagnetske nestabilnosti u tijelu koja ne utječe dobro na naše zdravlje.

Atomi su osnova čitavog svijeta pa tako i našeg tijela. Naše stanice sačinjene su od atoma. Oni su pozitivno i negativno nabijeni ovisno o broju negativnih elektorna ili pozitivnih protona koje nose. Većina zdravih atoma koji su negativno nabijeni imaju više elektrona i ti elektorni mogu biti “ukradeni” što ih čini vrlo štetnima za nas i oni se tada nazivaju slobodnim radikalima. Kako slobodni radikali ulaze u naše stanice i tkivo, naše zdravlje se pogoršava. Ovo možemo zaustaviti tako da tijelu omogućimo potrebne doze odgovarajućeg antioksidansa ili dozama negativnih iona – najbolje kroz uzemljenje. Nobelovac Richard Feynman opisao je efekt kišobrana koji se događa kada se uzemljimo. Kada bosim nogama stojimo na zemlji tada postajemo produžetak zemljinog magnetskog polja i upravo taj potencijal poništava, smanjuje i uklanja sve što utječe loše na naše tijelo.

Prva priznajem da me uljuljao ovaj život iznad zemlje. Živim u toplom stanu punom svjetla, spavam u krevetu taman dovoljno tvrdom i dovoljno mekanom, kupam se u čistoj vodi u velikoj kadi, okružena sam prirodom koja mi ulazi kroz prozore, unijela sam prirodu i u svoj stan, ali jedan dio mene osjeća da meni, kao osobi, kao živom biću koje je dio svega toga, nastalo iz svega toga, to nije dovoljno. Spomenete li mi izlet u prirodu ili kampiranje ja ću naći izgovor da to ne napravim jer mi se čini previše “komplicirano”. Smiješno, zar ne? Ono najjednostavnije i najprirodnije čini mi se najteže, a znam da mi treba. Uljulja nas ovaj komfor i idemo uz dana u dan sa svim svojim glavoboljama, upalama i ostalim poteškoćama i govorimo si kako to tako mora biti, a ne zapitamo se zašto je to tako? Zamišljam samo da svako jutro stanem bosim nogama na zemlju i osunčam lice. Prije nego krene dan, uberem iz vrta svježeg povrća, pokupim par jaja i napravim doručak. Onaj svježi, jutarnji zrak šume i zvuk vode negdje oko kuće. Pjev pijetla i lavež našeg psa. Šuškanje životinjica i pjev ptičica. Pristavljam sebi vodu za čaj, a mužu za kavu. Djeci grijem mlijeko sa medom. Vjerujem, baš vjerujem da bi bila daleko zdravija nego sam sada. Svakodnevna yoga i šetnje (ali svjesne šetnje gdje si ne dopuštam misliti o bezbroj stvari, nego se fokusiram na Juliju, sebe i svijet oko sebe) za sada mi dobro pomažu da se gotovo svako jutro osjećam dovoljno raspoložena i spremna za sve što mi donosi novi dan. Domaća hrana također pridonosi tome. Nemojte me krivo shvatiti, ja sam zadovoljna svojim životom kako sam mislila da je nemoguće biti, ali ima taj jedan dio mene koji u svakom trenutku može osjetiti sve što sam iznad pisala – zemlju na svojim stopalima i rukama.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *