Želje, snovi i mašta

Mašta može svašta“, čula sam to bezbroj puta baš kao i „pazi što želiš moglo bi ti se ostvariti“. Mogu sa sigurnošću reći da je ovo – istina. Ispričat ću vam par priča iz života koje to i potvrđuju.

 

Znak s neba

Sjećam se kao da je jučer bio taj težak dan. Izašla sam sa predavanja i nisam se vraćala. Noge su me tako lako nosile dok sam hodala do okretišta na kojem staje autbous koji će me odvesti do groblja, do moje sestre. Uhvatile su me razne misli o životu, njegovom trajanju, pravdi i nepravdi. Gubila sam se tako par dana u teškim razmišljanjima, a odgovore nisam dobila. Tko će mi dati odgovore? Možda da mi netko pošalje barem znak? Mali znak? Samo jedan mali znak.

Sišla sam sa autobusa i kupila ružu. „Ma kao da ta ruža njoj išta znači sada,… kada nje nema ovdje“, svađala sam se sama sa sobom dok sam palila cigaretu. Gledala sam u njezinu sliku koja stoji na mramornoj ploči i, kao već bezbroj puta, činilo se kao da se odjednom malo jače smije. Uvjerena sam da su joj oči ponekad sjajnije, kao da nešto pričaju. Sjetila sam se i kako svaki put kada sam joj dolazila, oblaci su izgledali kao naslikani. Izgledali su baš kao na slikama koje je slikala. Sjetila sam se i kako sam tražila fotografije oblaka po časopisima kako bi ih ona što realnije naslikala na jednom velikom platnu za kojim je tjednima sjedila.

Dosta je bilo!“, rekla sam sama sebi jer u glavi je nastao kaos. Pomiješala su se sjećanja sa željama i realnost sa snovima. Krenula sam žustrim korakom nazad na autobus. Stigla sam na okretište i sjećam se kako me odmah dočekao tramvaj koji sam uhvatila u zadnji tren. Žamor i komešanje u tramvaju vratili su me u realnost. Baš je bio težak dan, a onda sam ugledala u jednom izlogu njezino ime ispisano velikim slovima, a par izloga dalje pisalo je „Cvijet čini razliku“.

Ipak se malo jače smijala danas. Zbog ruže.“, pomislila sam i odjednom smireno nastavila put doma.


Moj Davor, moja želja

Bilo je ljeto i ja sam pristigla u luku na Braču. Dani su bili ozbiljno vrući, a noći predivne. Svako jutro pješačila sam do gradića gdje se pila kava, kupovala riba od barbe iz čamca i svježe pečeni kruh. Promatrala sam ljude, njihove odnose, odjeću, slušala razgovore i uživala jer sam se po prvi put prepustila. Nisam ništa očekivala i nisam imala nikakve želje – kako bude, bit će. Super mantra.

Sjećam se kako je ta mantra super funkcionirala dok nisam sanjala jedan neobičan san potaknut knjigom koju sam čitala i počela sam razmišljati kako bi bilo da zbilja imam nekoga, onako, zauvijek. Kako ću ga pronaći? Gdje ćemo se sresti? Tko će on biti? Kako će izgledati? Hoće li biti pretjerano drag? Hoće li se svidjeti mom tati? Hoće li biti plav? Crn? Visok? Nizak? Pitanja su se nizala i jedan ranojutarnji skok u hladno more sve je riješio.

Moji praznici bili su gotovi i krenula sam nazad. Stigla sam na peron dosta ranije pa sam sjela dok bus ne dođe, stavila slušalice u uši i uhvatila me neka tuga. Bila je to tuga jer je ljetovanje gotovo i nema više dokoličarenja. Da se ne lažemo, bila je to i tuga jer su oko mene većinom bili parovi. Sjećam se točno jednog para ispred sebe – ona je silazila sa broda dok je on potrčao da je zagrli. Šetali su tako zajedno, a onda stali skoro pa ispred mene i poljubili se. Nisam ništa više u tom trenu želje nego taj prizor. Sebe u tom prizoru. Zažmirila sam i vidjela samo dvije siluete i nisam zaželjela ništa konkretno već samo da suprotan osjećaj zamijeni taj koji trenutno osjećam. Zaželjela sam to nekako izvan sebe. Ne mogu objasniti, ali kada se to dogodi, znam da je to – to.

Prošla je godina dana i ja sam se vozila brodom sa Brača do Splita. Silazila sam sa broda, a Davor je u daljini mahnuo i potrčao. Uhvatio je moj težak kofer i poljubio me. Primio me za ruku, stavio je na svoje srce i krenuli smo tako prema autu. Prošli smo pored perona kada sam zastala. Kao da me netko naglo zaustavio. Zbunjena sam krenula dalje i ispričala Davoru kako sam tu prošle godine čekala autobus i kako nas je vozio neki ludi vozač. Sjeli smo u auto i krenuli. Stao je prije nego je skrenuo i poljubio me, a ja sam se sjetila. Taj osjećaj koji me preplavio od trena kada sam ga vidjela, to je bio TAJ osjećaj. Imala sam TO! To je bilo to!

Dvije siluete koje sam zamislila bili smo mi.


Julia

Davor i ja smo bili vrlo kratko skupa kada se u meni počeli javljati do tada nepoznati osjećaji. Osjećala sam se sigurno. Odjednom je sve nekako postalo lakše. Svi tereti i problemi koje sam nosila sa sobom kao jedan veliki planinarski ruksak, on mi je skinuo s leđa i ponio na svojima. Slušao je sve moje ludosti, prihvatio ih i učinio sasvim normalnima. Uz njega sam se počela osjećati hrabrije i odvažnije.

Želiš li ti dijete?“, pitala sam ga jedan dan iz vedra neba. Njemu se činilo kao iz vedra neba, kod mene je to kuhalo jako dugo. „Naravno“, odgovorio je. Odgovor je bio taj koji sam željela čuti, ali moja reakcija nije bila uvjerljiva. Sjeo je i objasnio mi zašto ću biti prekrasna mama, a ja sam požurila objasniti mu zašto će on biti najbolji tata.

Prva trudnoća nije uspjela i sve želje, snovi i maštanja rasprsnuli su se kao balončić od sapunice. Javila se jedna velika praznina u srcu, ali i u trbuhu. Sjećam se te večeri kada sam sjela sama sa sobom i pustila se da osjetim to. Kroz mene je prolazilo bezbroj emocija, a ja se nisam opirala. Intenzitet se s vremenom smanjio, a ja sam zažmirila. Prvo sam zahvalila jer sam imala priliku iskusiti ovu novu situaciju i osjećaje, a onda sam se opustila i dopustila si maštati. Nisam forsirala slike, pustila sam neka idu same. Vidim i sada pred očima taj pramen tanke zlatne kose kako se presijava na suncu. Vidim i sada te ručice i jedno plavo oko kako me gleda. Nisam znala tko je to niti sam željela saznati, ali vidjela sam nešto. Opustila sam se i prepustila.

Nakon pola godine gledali smo te ručice kako se nježno miču na ekranu.

Sada gledam te zlatne pramenove svaki dan, a dva plava oka neprestano me prate. Nisam nikada siguran sanjam li svoje želje ili mašta zbilja može svašta pa i razmaknuti sve da se snovi ostvare.


Obitelj

Moja obitelj se u razdoblju od 15 godina poprilično smanjila. To je naravno uvelike utjecalo na moj pojam obitelji. Pitala sam se često kako bi bilo da smo svi ponovo na okupu? Falila mi je ta dinamika. Jako. Sjećam se kako sam jako zaželjela da imam svoju malu obitelj i da je spojim sa svojom malom obitelji koju već imam i imat ću jednu malo veću obiteljl, a onda će moja djeca imati obitelji i obećala sam si da ću se truditi držati nas na okupu jer zbilja nema ništa ljepše od toga.

Upoznavši Davora morala sam upoznati i njegovu obitelj. Pojam „obitelj“ u mojoj glavi su mama, tata, brat, sestra, baka i deda. Kod mog muža dočekali su me i stric, strina, ujak, teta, sestrična, bratić, tetka, ujna, tetak i sve ostale titule koje ni sama ne znam nabrojati. Svi ti ljudi bili su prvi prvom susretu neizmjerno dragi prema meni, ponašali su se kao da sam oduvijek njihova. Osjećala sam se predivno!

Tek nedavno sam shvatila da se moja želja nekako polako i ostvaruje. Nisam računala da će moj budući muž imati toliku obitelj. Predivnu, dragu i toplu obitelj. Trebalo mi je da shvatim da su oni sada i moja obitelj koja mi drži leđa, koja me se sjeti, pošalje poruku ili samo srce da znam da misle na mene.

Željela sam jako, svom svojom dušom da se moja obitelj vrati nazad, ali to nije bilo moguće. Moja želja se ostvarila na drugačiji način i sve što ja mogu reći i osjećati je „hvala“.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *