Moje nebo

Julia je nekim čudom ranije zaspala, a ja sam počela listati po fotografijama koje imam na laptopu. Najviše su me zanimale one pr.J. – prije Julije, jer ih se skoro uopće ne sjećam. Naišla sam na fotografije mene i muža gdje smo toliko opušteni kako valjda više nikada nećemo biti. Prisjetila sam se i različitih lokacija koje smo posjetili gdje sam se trudila uhvatiti svaki mali detalj koji će me sjećati na ta mjesta. Smijala sam se blesavim fotografijama sa tuluma, roštilja, vožnji i općenito druženja. Kada sam ugledala svoju kolekciju fotografija neba, nekako sam se osjećala svoja, kako dugo nisam. Za svaku sam znala gdje i kada je uslikana te što sam tada razmišljala.

Nebo je za mene oduvijek imalo posebno značenje. Često sam se našla kako dižem glavu prema njemu i molim. Ponekad sam molila da mi da strpljenja, a nekada da mi pošalje odgovor. Bilo je i onih trenutaka kada sam ga gledala i šaputala „Hvala.“. Jedan od tih trenutaka bio je kada sam saznala da sam trudna sa Julijom. Preplavilo me uzbuđenje i počela sam skakati i plesati sama u stanu. Nekako je ispalo neplanirano jer nisam mislila raditi test kod mame u stanu i nisam očekivala plusić na testu, ali nekada se sve jednostavno poklopi. Ušla sam uzbuđena u svoju sobu gdje sam provodila dane i noći gledajući u park u kojem sam odrasla. Sjela sam za stol ispred prozora za kojim sam sanjarila o svom životu kada budem velika i pogledala u nebo – „Hvala.“.

Sada većinu dana imam spuštenu glavu i gledam u svoja dva plava neba koja mi pričaju, plešu, smiju se, a nekada i plaču. Grlim ih i šapućem „Hvala.“.

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *