Vožnja kroz šumu

Mislim da ste svi doživjeli onaj trenutak kada u vožnji autom kroz staklo primjetite promjenu oko sebe. Odjednom je mračnije i tiše. Polako i nekako neprimjetno sve se smiruje. Počinjete osjećati kako zrak koji lagano struji autom postaje svježiji. Kroz krošnje proviruju zrake sunca i na nekim mjestima malo dublje u šumi, čini se kao da nešto leti i svjetluca. Mozda šumske vile?

Svaki put kada prolazimo autom kroz ovakav krajolik moj um se toliko opusti i prepusti, a za njim krene i tijelo. Sve misli se stišaju i kao da nestane težina. Povežu se prošlost i sadašnjost i ne svađaju se već jednostavno postoje jer jedino što imam je sada. Zvuči jednostavno? Eh, da barem je. Dogodio se trenutak u toj velikoj šumi gdje sam postala svjesna Davora i Julije. Vjerojatno zvuči ludo, ali rijetki su trenuci gdje ja uspijem doživjeti da imam muža i kćer. Imam obitelj. Imam nas. Toliko sam se osjećala sretnom da sam se uplašila da bi to sve moglo nestati jer nitko ne može biti toliko sretan. Blesava sam, znam.

Misli i njihov tok se lijepo poslože i mirno putuju kada si u tako prirodnom okruženju. U zadnje vrijeme često osjećam kao da sam prekoračila sve svoje limite i malo po malo počnem preživljavati dane. Isčekivati trenutak kada ću si nekako olakšati. Što s tim dobivam? Apsolutno ništa. Gubim trenutke gdje se Julia smije ili vrisne na neki novi način. Nekada me stegne oko srca kada primjetim da me dugo i tiho gleda iz svoje hranilice i čeka da je pogledam dok ja mahnito pokušavam završiti tri posla odjednom. Pogledam je i ona se nasmije kao da me nije vidjela tri dana. Možda ona osjeća da sam negdje daleko daleko u svojoj glavi pa se razveseli kada se vratim.

Zahvalna sam što imam zelenilo koje ulazi u stan u svim prostorijama jer pomaže da se osjećam bolje. Smiješno je kako se nekada ja i Julia istovremeno zagledamo u krošnje što se njišu. Šećemo svaki dan parkom i ne mogu se žaliti, ali vjerujem da više ne primjećujemo kako okoliš oko nas djeluje na naše emocije i sveukupno stanje. Šetnje shopping centrima, vožnje krcatim tramvajima i neprirodna hladna svijetla posvuda stvore od mene jedan mali kaos okupan hladnim znojem. Prije mi to nije smetalo, čak mi je bilo kul provoditi dane u gradu ili po dućanima – onda me to punilo energijom. Sada sam ja posve neka druga priča. Prije majčinstva osjećala sam promjene, ali tek sada točno znam što mi treba i ne ustručavam se to i tražiti. Jedini je problem što to uglavnom ne mogu dobiti – kolibu u šumi, mir i šalicu toplog čaja.

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *