Letter no.17

Draga Julia,

Kada si me prvi put pogledala sve je stalo.
Kada si me prvi put pogledala postala sam mama.
Kada si me prvi put pogledala znala sam da znaš da je u mojim očima mjesto gdje ćeš naći utjehu.

Kapci su ti bili debeli da ti pomognu da se nosiš sa jakom svjetlosti na koju nisi navikla. Ti si svejedno uspjela otvoriti oči i tražila si nešto, a onda si stala na mojim očima. Jedva si držala glavicu ali joj nisi dala da padne i nastavila si gledati u moje oči. Odmorila si na koji trenutak i ponovila to još par puta. Uporna si baš kao i sada mala moja djevojčice.

Znaš kada me sada gledaš u oči? Kada nešto želiš staviti u usta, a ja sam rekla “ne”. Smiješna si što si tako mala, a već si velika glumica. Sve razumiješ i ja još ne mogu vjerovati, a nemaš još ni pola godine! Krenuli su ti rasti zubići i sada još više tražiš moju pažnju. Znam biti umorna i na rubu snage ali sve bi napravila kada tvoja dva plava oka pogledaju u mene. Pogotovo ako su puna suza.

Proljeće je došlo i zima je bila preduga. Ali kada pogledam ovo drveće oko našeg stana što promatramo ja i ti svaki dan, nekako mi se čini da je brzo prošlo jer ne mogu vjerovati da će nam pogled uskoro krasiti lišće, a u krošnjama se skrivati ptičice. Cura moja koliko ćemo sada šetati po vani, jedva čekam!

Voli te,
mama

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *