Čaj od kamilice

Čaj su u mojoj kući većinom pila djeca, ponekad mama i tata ako je jako bolestan. Znala sam samo za dvije vrste čaja – kamilica i šipak. Kamilica se pila na dnevnoj bazi, a šipak,… taj gadan šipak se pio samo kada si bio u bolnici ili kod nekoga. Onda sam mislila da je to nešto najružnije što sam probala u životu. Jednom prilikom nakon vađenja krvi iz vene, a onda i iz prsta, počelo mi se crniti pred očima. Mama me brzo polegla na stolice u čekaonici i digla mi noge. Sjećam se samo kako je dotrčala jedna od sestara sa čajem od šipka toliko zašećerenim da je bio još gadniji nego što sam pamtila. Odmah sam došla k sebi, samo da me prestanu tjerati da pijem to. Osim dvije vrste čaja, znala sam za tursku kavu. Dugo vremena zamišljala sam kako ulijevam tu crnu mirišljavu tekućinu više puta dnevno u šalicu i dodajem malo mlijeka. Kada sam napokon bila dovoljno odrasla – 14 godina, odlučila sam početi piti kavu. Da, baš tako. U tim godinama se donose takve odluke. Bila mi je toliko odvratna da je čaj od šipka bio mala beba za nju. Vrijeme je odmicalo a ja sam pila sve vrste kava – turska, bijela, u prahu, u mrvicama, s okusom, bez kofeina, svježe mljevena, iz smrznutih zrna, iz automata, iz aparata, ma kakve god se sjetiš, ja sam je probala. Za to vrijeme čaj sam pila jedino kada sam bila bolesna. I to od kamilice. U jednom trenu kofein mi je počeo smetati i zamijenila sam sam kavu – čajem! Ne znam hoće li me itko razumjeti ali miris i okus kave imaju nešto jako,… teško u sebi. Podsjeća me na neprospavane noći, radionicu u kojoj sam izrađivala namještaj i cigarete. Nisam mogla popiti kavu, a da nisam zapalila jednu. Čaj s druge strane ima nešto lagano u sebi. Čaj me nikada nije podignuo, a onda spustio toliko da ne mogu gledati više. Nježan je i prozračan. Kada ga pijem blesavo zamišljam kako sam usred neke ceremonije ispijanja čaja, sve je zamagljeno rozo i zeleno, vizije same dodu. Kada sam pila kavu uvijek sam u glavi imala slike žurbe, tmurnog dana u gradu, ranojutarnja buđenja dok je vani još mrak, kiša, mokre cipele i miris odjeće kada se uvuče miris dima iz kafića. Jeste li čuli za sinestete? Baš zbog ovakvih neobjašnjivih slika i boja u glavi ponekad pomislim da sam ja jedna od njih. Vratimo se mi na čaj. Probala sam sve vrste i sve su posebne ali kamilica je i dalje na prvom mjestu.

Sada ga pijem svakodnevno po više puta. Budem presretna ako ga stignem popiti dok je još vruć jer tako mi je najdraži. I tako sam ga morala piti dok sam bila mala – inače ga ne vrijedi uopće piti. Guc po guc i najteži dani pomalo postaju lakši.

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *