Jedna šetnja gradom

„Diši Ivana, polako samo. Diši.“

Ponovila sam si to više puta dok sam nakon dugo vremena sama šetala gradom pokušavajući obaviti što više zaostalih obaveza dok moja mama čuva Juliu.

Krenuvši od doma, osjećala sam se nekako slobodno i korak mi je bio lagan. Napokon sam sama i šećem bez brige. Veselila sam se promatranju i novim licima. Možda čak odem i do dućana u mali shopping.

Izašla sam iz auta u centru grada i doživjela nešto neobično. Bio je sunčan dan ali atmosfera je bila teška i siva. Dok sam bila u kontaktu s drugim ljudima, nisam mogla ne primjetiti da sam nekako energičnija i daleko raspoloženija od njih. Uzmimo u obzir da sam iscrpljena i kronično neispavana. Volim šetnje, pogotovo Ilicom dok promatram izloge i radim imaginarnu listu stvari koje mi zapravo ne trebaju. Ovaj pokušaj šetnje bio je poprilično mučan. Jedino što sam vidjela bila su smrknuta lica i pogledi puni brige. Starije gospođe, studenti, manja djeca – svi u nekom svom filmu. Jedna žena koja je gledala kroz prozor tramvaja, posebno mi se urezala u pamćenje. Sveopći kaos – očigledno stanje ljudi u današnje vrijeme.

Ne znam zašto je došlo do napadaja panike, ali nisam se osjećala dobro. Kasnije sam razmišljala kako po cijele dane gledam u nasmijano, čisto i nježno lice svoje kćeri – možda zato. Njezin je pogled znatiželjan i nježan. Njezin pogled traži priliku da se nasmije, da osjeti sreću. Njezino cijelo biće traži da se osjeća dobro jer nije opterećena. Slobodna je i otvorena. Iskrena. Često čitam o tome kako treba živjeti u trenutku i kako treba ostati otvoren. Mislim da sam to shvatila taj dan. Ne ostajem otvorena jer nije lako. Izašla sam nasmijana i željna komunikacije, razmjene riječi, pogleda, lica i pokreta, a vratila sam se umorna – ovaj put i iznutra. Prečesto ne živim u trenutku jer je teško kada ti se prošlost mota glavom, a želiš skočiti daleko naprijed.

Rješenje je istovremeno jednostavno i kompleksno – uzmimo  par minuta i ne razmišljajmo, nego živimo. Minuta po minuta i jednom će postati dan. Možda ostatak života. Nemamo što izgubiti, osim sumorne grimase i praznog pogleda.

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *