Djetinjstvo

Od kada imam Juliju, nađem se kako  slobodne trenutke provodim razmišljajući  o prošlosti i djetinjstvu. Čini mi se kao da je to bio neki drugi život, neko drugo vrijeme. Slike mi se u glavi vrte kao stari film, pomalo žućkast. Možda jer je tada sve bilo u tim nijansama – od namještaja, lampi, igračaka, robice, livada punih maslačaka i sunca kojeg sam jedva čekala da izađe pa da istrčim van u park i ne vraćam se dok mama ne vikne sa balkona: „Ivanaaaa!“.

Sada rijetko čujem da mame viču sa balkona, a ni djece nema vani. Parkovi su puni samo kada roditelji povedu djecu na igru poslije vrtića i posla. Bojim se da Julia nikada neće biti toliko bezbrižna i zaigrana kao što sam ja nekada bila. Bojim se da neće biti uživljena u igre toliko da kada navečer legne u krevet, sanja nastavak igre koju je igrala cijeli dan. Drveće nam je bilo penjalica, a tužnim vrbama smo pleli grane i ljuljali se na njima. Gradili smo šatore od grana koje smo tražili po parku, deka koje smo krali iz ormara i kartonskih kutija iz dućana. Tete prodavačice su već znale da dolazimo po kutije i 10 Čunga-lungi za jednog medeka iliti 5 kuna. Taj dio djetninjstva kao da je bio jako davno. Sjećam se da je tata dolazio doma rano, igrao se s nama i vodio nas svugdje. Kada pogledam Juliju, njezin tata stiže doma dva ili tri sata prije nego ide spavati. S nama su živjeli baka i deda. Svi znamo kako je zabavno družiti se s njima i koliko je fino sve što baka pripremi za jelo. Sa dedom je svaki dan bio Božić jer je znao da volim debele i velike smokiće, slanac sa puno slanog i žvakaće gume od jagode i zato ih je uvijek donio. Julia i ja smo uglavnom same i dosta rijetko čuje tuđi glas ili vidi nepoznato lice. U stanu gdje sam odrasla uvijek je bilo glasnih razgovora, dječjeg smijeha i vriske. Dani su mi u djetinjstvu počinjali rano i bili ispunjeni dok nisam išla spavati. Imala sam toliko planova i zadataka koje sam si postavljala. Bila sam uporna i nisam odustajala tako lako. Bojim se možda bez razloga da mojoj kćeri djetinjstvo neće biti ispunjeno i zabavno. Već sada imam u planu sve što ćemo raditi kako bi bila najsretnije dijete. Znam da planovi propadaju ali ja sve zapisujem i jedva čekam da se ostvari.

Čudne su to misli i emocije koje me zaokupe kada je riječ o mojoj kćeri. Moje dijete, moje srce i dio mene. Sada tek razumijem mamine riječi da kada god nama nešto nije dobro ili nas nešto boli, nju boli duplo više.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *