Mama

Vrlo rano mi se počeo nazirati trbuh. U početku je izgledao kao da sam se jako dobro najela. Počeo se događati fenomen gdje sam se budila s malim trbuhom, a do navečer se pretvorio u skoro duplo veći. Kako sam inače osjetljiva, počelo mi je smetati nošenje uskih hlača, pa sam tako većinom nosila tajice i mekane hlače. Bila sam poprilično svjesna svog trbuha koliko god on bio mali i bojala sam se da se nešto ne dogodi mojoj bebici. Pazila sam na trbuh u gužvama i u skučenim prostorima – čovjek bi zaključio da sam luda žena, ali strah nisam mogla maknuti.
Počele su prve mučnine i vrtoglavice koje su mi strašno smetale kod vožnje javnim prijevozom.

Mala digresija – moram reći da koliki god mi trbuh bio, ljudi su u javnom prijevozu redovito okretali glave. Nigdje nisam imala pravo biti prva na šalteru. Kada sam sređivala papire nakon svadbe, imala sam vrlo očiti trbuh i nisu me pustili prvu. Sram vas bilo! Eto.

Da nastavim,… Noge su mi bile sve teže i leđa su me kretala boljeti sve ranije u danu. Tako je došao i dan kada mi se nitko nije ustao u tramavju, vozač je naglo zakočio, a ja sam letila od jednih vrata do drugih. Nakon toga mi nitko nije pružio ruku da ustanem. Skupljala sam stvari i brisala sa sebe prašinu. Onaj trenutak kada sam ušla u stan, počela sam glasno plakati. Ne samo jer sam se osjećala nevjerojatno jadno jer mi nitko nije pomogao, već zato jer više nisam stabilna, brza i jaka kao prije. Sve me boljelo već sredinom dana. Konstantno sam bila žedna i ako nisam jela svakih sat vremena, bilo mi je slabo. Plakala sam i zato jer sam se bojala što je sa bebom? Je li doživjela stres? Šok? Osjeća li moju tugu i bol? Tu večer sam zaspala u suzama, a probudila sam se u boli. Natučena ruka i noga. Uz sve što prolazim, još mi je samo to trebalo. No na kraju je sve ispalo u redu, Julia je bila i dalje zdrava i sretna beba.

Došlo je ljeto i kupanje me spašavalo. Lagano plivanje i dokoličarenje po cijele dane. Bila sam poprilično samouvjerena na plaži. Voljela sam svoje tijelo i promjene koje prolazi. Osjećala sam se kao,… žena. Znam da sam žena i da bi se tako trebala osjećati, ali u trudnoći sam to,… spoznala! Hodala sam uspravno, čvrsto i ponosno.
Pred kraj trudnoće bilo je teško više hodati jer je Julia bila vrlo nisko i gurala se glavicom koja je već bila okrenuta dolje. Svaki put kada bi se odgurnula nogicama koje su bile ispod mog srca, njezina glava gurala se još niže, a ja sam to osjećala kao stotinu malih iglica koje me bodu. Nisam se previše udebljala. Najviše sam dobila zadnja dva tjedna. Tih dana nema što nisam stavila u svoja usta.

Nakon što sam preživjela najintenzivniju bol zvanu trudovi, izgon Julije i oporavak nakon poroda, mogu reći da se osjećam bolje nego ikada. Kroz oporavak sam imala neobičan odnos sa svojim novim tijelom jer više nije bilo napetog trbuha, već nekakav čudan ostatak koji se mijenjao svaki dan. Stražnjica mi je promijenila oblik. Bedra, listovi i stopala su malo drugačija. Grudi? Grudi se skroz neprepoznatljive. Ruke drugačije držim i izvodim nježnije pokrete. Kosa je duga, gusta i mekana. Koža je takoder mekanija. Sviđa mi se sve što vidim. Kada držim Juliju ili kada leži na meni, moje tijelo je stvoreno za nju.

Ja sam Ivana. Ja sam mama.

Neki dan sam gledala slike prije trudnoće. Uopće ne mogu vjerovati da sam cijelo vrijeme mislila da sam debela. Toliko sam dobro i mrsavo izgledala. Da sam barem imala ovu pamet koju sada imam.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *