Nisi ti kriva

Bio je to četvrti dan nakon poroda i dan kada sam se vratila iz bolnice sa svojom mirišljavom bebom. Osjećala sam se slabo i emotivno. Prve dvije večeri nisam spavala jer je Julia navlačila mlijeko. Noći sam provela gledajući serije na laptopu dok je ona svo vrijeme cicala. Jedan pa druga, jedna pa druga i tako do 9 ujutro kada mi je dolazila mama. Svaki put kada je pokucala na vrata, osjetila sam neopisivo olakšanje. Novopečena baka ju je onda nosila, uspavljivala i zabavljala, dok sam ja hvatala san koliko sam mogla. Kako bi situacija bila još napetija, susjedi iznad nas su počeli renovirati stan. Rušili su zidove. O da, nije moglo biti gore od ovoga. Julia se trzala iz sna i plakala svaki put kada je krenulo glasno lupanje. Ja nisam mogla zaspati jer… lupanje. Sve smo to nekako preživjele dok god je moja mama bila s nama. Došao je i dan kada mama nije mogla doći. Julia standardno nije htjela spavati i nervozno se plakala, a majstori su lupali i lupali,… i lupali. Bila sam neispavana, gladna i nisam stizala na wc jer Juliu nisam smjela ispustiti iz ruku. Slom živaca.

Tako su prolazili prvi dani. Krivila sam je toliko puta, kao da ona zna da radi nešto krivo. Krivila sam i muža koji ode na posao i kao da ne razumije kako se osjećam, tu cijelu situaciju u kojoj se nalazim. Ali treba osvijestiti da nije dijete krivo. Ono zna samo ono što ga naučimo, što mu pokažemo. Sada tek kada je prošlo 3 mjeseca, mogu reći da je moja nervoza utjecala ne malenu Juliju i samo pogoršavala situaciju.

Nakon više od dva mjeseca, stan iznad nas je završio sa renovacijom. Mir je nešto što sam dugo čekala. No sada kada smo se svi razboljeli i ne spavamo baš, krenuli su sa renovacijom stana ispod nas. Mislim da ne mogu opisati riječima nalet emocija koji se dogodi svaki put kada krenu intenzivno bušiti, a mala nervozna Julia je tek zaspala. Dugo mogu trpiti i gutati, ali nekada jednostavno pucam po šavovima. Od kada sam primila svoje dijete prvi put u ruke, nešto se dogodilo. Imam puno manje razumijevanja za pojedine stvari, čak i ljude koji su me do nedavno jako zamarali.

Čitajući ovo možda netko pomisli kako se samo žalim i ne poduzimam ništa kako bi mi bilo bolje, ali nekada stvari ne idu kako si mi to želimo. Nemojte me krivo shvatiti, ja sam neopisivo zahvalna na svojoj kćeri, ali moram priznati da se ne osjećam kao savršena mama ili savršena žena. Nikada to neću biti, niti želim.

Hodam u pidžami po cijele dane, a u šetnju odlazim u trenirkama. Ima dana kada se ujutro našminkam jer mi je došlo i tako paradiram po stanu. Ima dana kada uspijem popiti čaj dok je još topli i umočiti koji keks, a isto tako ima i dana kada ne stignem oprati zube do podneva. Šampon za suho pranje mi je novi top proizvod, a kod biranja majica, potkušulja i vesta prvo što gledam jesu li praktične za dojenje. Bitnije od svega ovoga je da je Julija sretna. Mala, sretna, mirišljava i nasmijana beba. Volim kada mi ljudi kažu kako je sretna i vesela. Volim kada kažu kako ima lijepe plave oči i bistar pogled. Te stvari samo potvrđuju da unatoč svim lošim danima kroz koje prolazim, zapravo radim dobro.

Najteže i istovremeno najslađe iskustvo na svijetu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *