Petnaest do pet

Često se nađem kako rano ujutro stojim i gledam kroz prozor kuhinje. Postao je kao ritual nakon zadnjeg dojenja Julije, prije konačnog buđenja.

Petnaest do pet.

Oni što idu raditi hvataju zadnje minute sna. Oni koji baš ne mogu spavati uspiju odlutati u ovo doba. Oni koji završavaju važne projekte znaju da je ovo vrijeme kada mogu uhvatiti barem sat vremena odmora, a mame čija su djeca bolesna ili ne spavaju u ovo se doba najčešće predaju snu. Sve je tiho i spokojno. U to vrijeme nema niti jednog upaljenog svijetla u stanovima koje promatram iz svoje zgrade. Nekada razmišljam kako negdje ima još koja mama koja stoji u mraku i hvata svojih par minuta u tišini.

Julia i Davor slatko spavaju, uskoro ću i ja leći ali najradije bi ostala ovdje ovako stajati naslonjena na prozor dok grickam kekse. Izgubim se u tjednu provodeći cijele dane uglavnom sama sa svojom kćeri. Ponekad vidim ljude kako šeću u ovo doba ili aute kako prolaze, a onda se sjetim da je vikend stigao i ljudi se vraćaju iz provoda. Mame ne znaju što je vikend, to je jedna od stvari koje sam naučila. Zna se dogoditi da pitam Davora koji je dan pa se ugodno iznenadim kako je kraj tjedna i on će biti doma dva dana s nama, a cijelo vrijeme mislim da je tek utorak. Čudno je to kako se fokus sa svih stvari prebaci upravo na ovu malu sreću što spava pored mene. Više nisu bitni ni dani, ni sati, ništa. Jer tko zna kako će spavati? Hoće li zamijeniti dan za noć? Hoće li se htjeti igrati usred noći? Hoće li me gledati potpuno budna sa najvećim smješkom na licu dok je pokušavam uspavati u 3 ujutro? Nikada ne znaš što nosi novi dan, nova noć.

Ali jedno znam. Ne bih promijenila ni jednu stvar.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *